Kad bih ja bila muško
Kaže mi juče:
Blago njemu, ne radi ništa, sve četiri dig’o u vis. ,ni za šta se ne sekira, samo mu prinosim i odnosim, što, bre, samo jedan dan nisam muško, slatko dušu da odmorim.
Ja se duboko zamislih. Otkud ženama ta tužbalica – što nisam muško, što nisam muško. Još dublje se zamislih a šta bi bilo da sam ja, na primer, muško. I živa se isprepadah.
Morala bih:
da piškim u stojećem stavu
da idem u teretanu
da se tešim kako je ćelavost osobina muškosti
da seckam dlačice iz nosa
da se udvaram ženama
da ih lažem kako nije sve u seksu
da se sekiram koliko mi je dugačak
da se sekiram da l’ će da mi se digne
da ženu posle seksa grlim i govorim joj kako je bila divna
da padam na ženske suze
da pazim da ne pomešam imena i sve žene da zovem ’’Maco’’
da ne smem da gledam porniće
da znam da čitam ženske misli
da trpim njen PMS
da lažem da upravo kupujem zelenu salatu dok sa ortacima ispijam pivo
da ne gledam u druge žene, tudje žene i u njenu kumu
da slušam kako nisam ono što je ona mislila da jesam
da menjam gumu po kiši
da znam da popravim peglu, veš mašinu, sve moguće aparate kao njen tata
da pamtim sve rodjendane, godišnjice i dan prvog poljupca
da njenu mamu volim više nego svoju
da glumim da me ne interesuje ništa sem nje
da po potrebi budem gluv(a) i slep(a)
da kuvam kafu kad joj dodju prijateljice da bi pokazala kako se dobro udala
da joj govorim: Aha, volim te…
Koji naporan pos’o!
Ma ne da ne bih bila muško jedan dan. Ne bih bila ni pet minuta!